gospodjica konfjuzd

"Kuda idu divlje svinje?!" - Ova moja današnja filozofiranja prouzročena peemesom nemaju nikakve veze sa Ivanom Hetrichom i njegovom serijom, već o jednoj životinji zbog koje i postavljam pitanje "Kuda idu divlje svinje?!" - Očigledno meni. Ma što očigledno!!! Definitivno i 100% meni; meni i samo meni, jer ukoliko je suditi po svinji sa kojom povremeno živim onda je moja teorija poduprta sa odličnim temeljima i kao takva je neoboriva. Divlja svinja o kojoj govorim jest moj momak kojega sam – ukoliko me pamćenje dobro služi – spomenula u prvom postu i to u ne baš nekom hvalevrijednom kontekstu. Istina Bog nije niti zaslužio da ga se spominje u nekim blistavim okvirima, već u okviru svinjca. Ljudi moji ne vjerujem u reinkarnaciju, al' brate mili ovaj moj je u prošlom životu definitivno bio svinja. Ni više – ni manje! Tako da ćemo mog momka ubuduće, kada ću ga spominjati na ovim internetskim bespućima, zvati Svinja, a ne onako tajanstveno i pomalo egzotično i seksi privlačno Face – kako je svog ljubavnika zvala Carrie Bradshaw ili neka druga zvijezda iz hollywoodskih serija na koje uredno svršavam.

Kako je pošelo naše svinjoliko druženje? Možda bi bilo zanimljivo prisjetiti se kako smo Svinja i ja završili zajedno. ( Ujme, sada kada čitam ovo "...svinja i ja..." doista djeluje grubo, no znajte, volim ja njega – tu i tamo, naravno, al' bitno je da se volimo! ) Potrebno je vratiti se godinu i nešto sitno unatrag; dan kada sam ga prvi puta vidjela. Pisat ću u perfektu jer tako zvuči uzbudljivije, a i nije mi na vrh glav činjenica da upravo sada polugol u svojim boksericama leži u krevetu pored mene i mog lap topa i hrče poput kojekakve... svinje... Evo ga, sve i da hoću ne mogu pobjeći od toga. Život je svinjolik, zar ne?!

Bio je to četvrtak, 18. svibnja 2006. godine kada me je jedna od frendica nazvala i rekla da stavim neke od svojih jebozovnih krpica i da se spremim za najluđi izlazak. Sjećam se da mi nije bilo ni do kakvih izlazaka, jer sam tih dana bila u nekom sasvim meni neobičnom svijetu depresije. ( Danas mi je on nešto poznatiji, al' drugom prilikom o tome. ) Nekako me uspjela nagovoriti, obukla sam najmanju moguću suknju iz koje mi do ona stvar doslovno ispadala. I dan danas se smijem toj svojoj životnoj epizodi. Znam, prije ili kasnije se čovjek osramoti, a meni nekako to prečesto i predobro ide od ruke. Uglavnom, skockala se ja. Prava kurvetina, čovjek bi pomislio. Bilo je to ono vrijeme kada sam se mazala poput postkomunističkih žena iz zemalja istočne Europe, a to ne izgleda baš nešto atraktivno i oku ugodno. Naime, žarki crveni ruž i crnom olovkom obrubljene usne. Strašno, strašno! Znam, znam... Ne trebaju mi još i vaši uzdasi puni radosti u kojoj se krije rečenica: "Ah, nisam bila jedina!" ( Oprostit ćete mi, al' volim ovako zamišljati neke stvari, tako da će mi se često dogoditi da zapišem i "vaša" mišljenja. Mi žene! ) Kosu sam natapirala i izgledala sam poput loše verzije Nicole Kidman na onoj poznatoj fotografiji sa svojim dragim Keithom Urmanom. ( Odgoooglajte Nicole Kidman i Keitha Urmana zajedno, stisnite "pretraži slike" i vidjet ćete na što mislim. Doista strašno! ) Obukla sam neki crni pulover koji je jedva prekrio bubrege, crvene cipelice na visoku petu i gole noge; nikakve najlonke, štrample, čipkaste čarapice, haltere ili ne znam koja sve čuda. Stavila sam neki jeftini sprej koji sam dan prije pobrala u prolazu od stare ciganke u Frankopanskoj ulici.

I sva tako sređena za izlazak u jedan od zagrebačkih klubova koji svake večeri sve više i više zalaze u duboke i sumnjive predjele cajkuških i narodnjačkih voda susrela sam se sa svojom frendicom koja, eto vraga, nije bila sama. Pored nje je stajao visoki, crn i naočit momak. Nosio je crnu košulju kojoj su gornja tri gumba bila otkopčana, tako da su njegove crne dlake virile iz te košulje što ga je činilo i privlačnijim i meni sve više poželjnijim. Sjećam se da je imao plave traperice u kojima se njegova guza ( kasnije sam saznala da je dlakava, ali to i nije problem – ispričavam se ukoliko se nekome moja otvorenost baš i ne dopada, no upozorila sam, iš iš iš odavde... ) isticala.

Eto, pravo zbog toga koristim perfekt; da mi bude primamljiv, jer bogami nije mi isti onaj mladić kojega sam tu večer upoznala sa ovime koji u ovom trenutku hrči do iznemoglosti.

"Pozdrav! Ja sam taj i taj!" – rekao je svojim izrazito fascinantnim i dubokim glasom pružajući mi ruku dok sam ja sva onako sitna i ukopana na mjestu buljila u njegove predivne velike i smeđe oči. - "Ja sam Gospodjica Konfjuz'd..." ( Naravno, rekla sam mu svoje pravo i cijenjeno ime. ) "...a tko ste vi? Mislim, što ovdje radite? Jeste li sa nama?" – pokušavala sam nekako izvući se smijuljeći se poput napušene tuke koja je upravo sišla sa jaja i pri toj radnji sasvim slučajno razbila jedno od njih. Na moju vidno zbunjenu reakciju uletila je moja prijateljica pokušavajući spasiti situaciju ( koju je On kasnije opisao veoma simpatičnom ). "Ma to ti je moj rođo dole íz Bósne. Sarajlija rođeni, evo ga došo ovde da studira." – naglasila je specifičnim bosanskih naglaskom koji mi je oduvijek bio drag pri srcu. Tu večer moja minica kao niti prekratki pulover i katastrofalno našminkane usnice nisu vidjele nikakav zagrebački disko klub ili kojekakvo leglo narodnjačkih umjetničkih ostvarenja; već neku zagrebački birtiju iz koje smo se morali iseliti prije ponoći, no prije birca smo završili u CineStaru. Na Da Vincijevom kodu. On došao iz Bosne. Htio da vidi kako to funkcioniše, da li je ( "Je li", naravno, al' njemu opraštam! ) taj CineStar onako lijep kako se priča i što to ima u filmu o kojemu priča cijelu svijet; što je to tako napeto. Istina, njegova rođakinja, a moja prijateljica je bila kriva za Da Vincijev kod, jer ja nisam imala pojma niti gdje idemo. ( Čak mi nije niti smetalo to što sam samo nekoliko dana prije tog 18. Da Vincijev kod pogledala sa svojom dragom Tetkicom sa Filozofskog koju također spomenuh u prvome postu. ) Film nas je - troglasno - razočarao.

Spomenuh i neki birc "K radimo do ponoći; niti sekundu dulje". Naravno, malo se zapili. Ona moja prijateljica, a njegova rodica nas je morala napustiti čak i prije negoli su nas istjerali iz oronulog kafića, tako da smo on - zgodnjikav muškarac i ja - mlada i krhka dama - ostali sami ločući pivo za pivom... Bila je to prva noć u mom životu da sam završila u krevetu sa tipom kojega sam upoznala istu večer. Nešto je bilo između nas; neka snažna i tajna veza ( kako ide ona pjesma? Ima neka tajna veza... ) koja nas je spojila tu istu večer. OK... dobrano serem! Napili se. On. Ja. I eto, završili u mom podstanarskom stanu; na škripućem krevetu. Tu noć su moji novi susjedi doživili uvodnu lekciju u moje aktivne sate i ujedno njihove neprospavane. - Sjećam se da sam se sljedeće jutro probudila spavajući pokraj golog muškarca. Malo sam se sama sebi gadila, jer dati istu večer muškarcima stvara i ponos, a i svojevrsnu odbojnost prema ženskom biću koje im je dalo tu istu večer. Mislila sam kako sam sada najebala pojebavši se, no ispalo je sasvim drugačije; eto, ispalo je tako da je vani sunčanije da sunčanije ne može biti, a on hrči i meni diže živce u onom istom krevetu u kojemu sam mu se tako lako dala.

I da, sjećate li se da sam gore nekoliko redaka iznad spomenula sprej koji sam kupila u Frankopanskoj od stare ciganke. Sjećam se kada smo se ujutro ugledali da mi je rekao da mu svjojom pojavom budim nostalgiju. Našto sam ja pitala: "A je li? Stvarno? Kako to, mislim, zbog čega?" – misleći kako se mogu obradovati, jer ga možda podsjećam na njegovu prabaku koju je viđao samo na starim fotografijama, a koja je izgledala poput grofice, a možda i zbog toga što je i bila grofica... ili sam zamišljala kako će reći da ga podsjećam na žene o kojima je maštao kao mladić ili nešto sasvim stoto, ali romantično. No, nije bilo niti prvo, niti drugo, a bogami ništa romantično. Naime, budila sam sjetu točnije njegovim nosnicama i receptorima koji registriraju mirse, jer na moje pitanje "Zašto?" odgovorio mi je nešto sasvim neočekivano. - "Tvoj parfem me podsjeća ma moju pokojnu Taru. Kujicu koju je pregazio automobil prije nekoliko godina." – dao mi je odgovor tek tako. Našto sam se ja počela ceriti k'o luda, misleći čovjek ima smisla za humor i zajebava me, da bi na kraju shvatila da sam doista mirisala na pišaku njegove pokojne kučkice Tare. ( Ime je tako neodoljivo podsjećalo na jednu od mojih "protivnica" sa fakulteta koje me živu ne mogu smisliti. ) - Tada je sve počelo... Iskreno se nadam da zahvalu na tom našem početku ne dugujem Tari i pišaki, pokoj joj psećoj duši i svoj toj silnoj popišanoj pišalini.