gospodjica konfjuzd

Kada sam bila malena sjećam se da su me obližnji klinci iz okolnih ulaza nazivali malom fuficom. Nakon što smo svi mi porasli, istina doduše one budaletine iz obližnjih ulaza i dan danas vegitiraju sa mozgom na razini dvogodišnje čovječje ribice ( zanemarite to što je nekoliko od njih kroz sve te godine svom imenu prišilo titulu "moj dečko". )... uglavnom, nakon što smo svi porasli počeli su me zvati malom razvijenom kučkom, da bi u mojim kasnijim osnovnoškolskom godinama dobila nadimak dobra pička, u gimnazijskim godinama koje su proletile poput vlaka Zagreb – Sarajevo ( kasnije ću vam spomenuti zbog čega spominjem Sarajevo ) nazivali su me dobar muf. Trenutno studiram novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti ovdje u Zagrebu gradu i tu me dragi mi prijatelji zovu "kokica", a zavidne kolegice novinarke kučketine "kučketina" – kako ujedno i ja njih nazivam. Ma, tko ih khm khm ( nije da mi je neugodno biti prosta, baš suprotno u što ćete se uvjeriti ukoliko dalje nastavite čitati, al' ovako djeluje zanimljivije )... OK, pola muške ne-gay populacije sa fakulteta, ali ja sigurno ne! Bar još nisam.

Bilo kako bilo oduvijek su me pratili ti neki egzotični nazivi; nadimci; imena ili kako već sve to nazvati. I doista, nikada me nisu previše dirali svi ti kvazi pogrdni nadimci, jer u krajnjoj liniji ja sam se doista i osjećala tako – poput male fufice, ravijene kučke, dobre pičke ili naprosto kučketine. Naravno, sve je to stvaralo određene neugodnosti mojim roditeljima, velikim vjernicima, pripadnicima Rimokatoličke organizacije u kojoj se nalazi svaki drugi pošteni, dični, moralni 'rvat. Kroz svoje godine djetinjstva sam nekako prošla, koketirala sa svime i svačime. Prva avantura ( koje se osobno sjećam ) jest ona iz osnovne škole kada je moja prva žrtva bio profesor geografije; mladić na zamjeni, tek završio fakultet – ili ga možda i nije završio. Dan danas ga znam sresti na Filozofskom kada odlazim po svoju Tetkicu; najboljeg prijatelja – koji se, unatoč svom pederluku ( moram koristiti tu riječ, jer kako on kaže, što više ta riječ uđe u upotrebu u kvazi normalnom kontekstu tada će ta ista riječ izgubiti na pogrdnom značenju! Uglavnom! Da, to i ja kažem! ) nekako nalazi na začelju svog tog homoseksualnog svijeta na Filozofskom; koji je – a ukoliko studirate tamo – dosta razvijen. Neka, tako treba. Odlična prilika za momke i djevojke iz provincije koji/koje dolaze ovamo na študiranje. Odmah in medias res sa stvarnim stanjem svijeta i društa.

Bilo kako bilo ( kroz jedno vrijeme ćete shvatiti kako ova rečenica zauzima važno mjesto u mome životu ) važno je napomenuti da trenutno imam dvadeset i nešto sitno godina. ( Ovo sitno je zaista nepotrebno spominjati! ) Studiram novinarstvo na prestižnom hrvatskom fakultetu koji nosi ime Fakultet političkih znanosti. ( Ovih dana se spremaju prosvjedi; koliko za sada dopiru informacije do mojih seksi ušiju, mislim da je riječ o utorku. – Bolonja nas zajebala, toliko o provjedu. ) – I tako... e da, nisam plava, dok crna jesam. Ne znam računa li se oblajhana kokica ( iliti ona dolje stvar ) odmah kao komplet da sam plavuša, al' budući da sam gore crna ( da crnja ne mogu biti ) jednostavno samu sebe proglašavam crnkom. I nisam nešto naročito pametna; jedan veći dio dana doista vegitiram, uzastopce promatrajući kako se moj crveni lak presijava ispod stolne lampe. Nosim naočale, crvene i da sam muško imala bih oči Tarika Filipovića, obrve meni dragog predsjednika Mesića ( da mi Ivan Starčević može reći "Gospodjice seksi studentice, skratite obrve". => riječ je o jednoj kolumni iz Nacionala naslovljenoj "Gospodine predsjedniče, skratite obrve" – na to aludiram; da već na samom početku ne bi bilo "...aj ovu malu ne razumin ama baš niš'..." ), zatim nos meni dragog Zorana Šprajca ( iskreno, jedno vrijeme, točnije u mojoj fazi "nadobudna_studentica_novinarstva" veoma sam se palila na tog zodnjikavog muškarca. A i dan danas tu i tamo se upalim na njega. ) dok mi uši nekako nalikuju na lijepo usklađene uši gospodina premjera Sanadera ( i na njega sam se palila u fazi studentica_novinarstva_želja_političkih_priča ), usnice nalikuju na Milanovićeve ( na njega se pali onaj moj Tetak sa Filozofskog ). Sve u svemu, da skratim tu cijelu pruču, da sam muško nalikovala bih gospodinu Bushu. Obožavam se oblačiti izazovno, pogotovo kada idem sa svojim roditeljima na nedjeljnu misu dok kada sam doma obavezno hodam gola. Nudist sam i to mi pruža neograničene mogućnosti. Veoma je praktično, vjerujte mi. Istina, dogodi mi se tu i tamo da se malo zanesem pa da poštaru koji mi nosi moj primjerak hrvatskog izdanja National Geographica otvorim vrata onako naga... U redu, sada serem! To je jedan od mojih snova, al' da hodam gola – hodam, braćo mila.

Jednog dana namjeravam završiti studij novinarstva i odseliti se u London, tamo se zaljubiti i okotiti se ili jednostavno postati lezbijka, osnovati obitelj sa svojom djevojkom. ( U tom slučaju moje transformacije u lezbijku inzistirala bih na tome da mi djevojka/žena bude kćer izraelskog premijera Ehuda Olmerta graciozna 34-godišnja Dana. Naravno, otežavajuća okolnost mi je Dafna, životna partnerica Dane. ) – Vratimo se sada stvarnosti iz mojih maštarija. Trenutno imam momka; budaletinu koja studira na istom fakultetu gdje i ja, ali sasvim drugi smjer, veoma tipično za njega – politologiju. Zajedno smo godinu i nešto sitno mjeseci. Veoma se tu i tamo. Njemu smrde noge. On živi sa majkom i ocem koji mene smatraju najinteligentnijim i najpoželjnijim bićem u njihovom životu. Ja im dolazim nešto kao ala mesija. – Njegovi roditelji su veoma simpatični roditelji. Njegova majka ima crvenu kosu i voli pulovere. Ja sam vidjela njegovog oca golog!!! Sranje, jel' de? Sasvim slučajno. I dan danas osjećam posljedice u svome životu. – Nekom drugom prilikom ću o njemu. Zapravo, najvjerojatnije ću svaki dan o njemu, jer malo koja osoba na ovome svijetu mi može dignuti tlak kao on...

Zašto sam počela pisati blog. Na najgori mogući način? Sve moje tukolike prijateljice odavno vode te blogove, prema kojima sam ja jedno vrijeme osjećala izrazitu averziju – zbog čega? ( Zapravo još uvijek osjećam neku vrstu averzije... ) Ne pitajte zašto; ne bih niti sama znala. Uglavnom, pala je oklada koju sam popušila. A gubitak oklade je bio da ću otvoriti blog ( tj. da će mi netko drugi otvoriti blog, jer nisam u stanju za bavljenje tako širokim procesima kao što je otvaranje bloga u samo tri koraka ) i da ću pisati, pisati, pisati i pisati... A budući da sam dosljedna sama sebi; da poštujem sve ono što obećam – jednostavno sam morala sjesti ispred računala i napisati svoje prve rečenice. Jadno, ha...? I da, nisam kurva, da ne bi bilo zabune... – O Bože, zar i ja počinih blog?!